PREDAJA O SV. STOŠIJI
Sveta Stošija, djevica, udovica, mučenica, zadarska zaštitnica do koje Zadrani mnogo drže (zadarska tradicija je ta, da se božićno drvce drži sve do blagdana Sv. Stošije, 15. siječnja), prema legendi, bila je Rimljanka iz visoko rangirane patricijske obitelji. Kršćansku vjeru primila je od majke. Unatoč negodovanju, obitelj ju je udala za rimskog patricija Publija. Čvrsta u odluci da ostane djevica, Publij ju je zatvorio u tamnicu i mučio glađu. Teške životne muke olakšavala su joj pisma puna podrške i ohrabrenja zadarskog mučenika, Sv. Krševana.
Nakon smrti svog muža, Stošija tj. Anastazija, podijelila je svo svoje imanje siromasima i život je posvetila pomaganju progonjenim kršćanima.
Sa skupinom sljedbenika, pratila je Krševana sve do njegove mučeničke smrti u Akvileji, naselje na rijeci Natisone, 10 km od Jadranskog mora. Nakon njegove smrti, odlazi u Sirmij (Srijemsku Mitrovicu), odakle se upućuje prema Solunu i ponovno vraća u Sirmij.
No, zbog svog nesebičnog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti na vjeri, zatočena je i spaljena na lomači 25. prosinca 304. godine. Dok je gorjela na lomači, u zanosu je pjevala jer je plamen ljubavi prema Kristovoj vjeri bio jači od onog plamena koji ju je okovao.
U znak priznanja, kao nagradu za postignuti mir između zaraćenih Karla Velikog i Bizanta, bizantski je car Nicefor zadarskom biskupu Donatu poklonio, 810. godine, moći mučenice Anastazije, koje je zadarski biskup pohranio u tadašnjoj bazilici Sv. Petra, odnosno današnjoj zadarskoj katedrali, koja od tada nosi njezino ime Katedrala Svete Stošije.
Interesantna je i činjenica da ime Anastazija na starogrčkom znači “uskrsnuće”.
Budući da se njezino mučeništvo poklapa s Božićem, u nekim se krajevima uvriježilo vjerovanje da je Sv. Anastazija bila primalja pri Isusovu rođenju, pa joj na slikama u ruke stavljaju škare, koje će kasnije Svetici pribaviti i epitet zaštitnice cenzure tiska. Pritom je nerijetko prizivaju bolesnici s glavoboljama i bolestima u grudima.
PREDAJA O PRIJENOSU TIJELA SV. ŠIME U ZADAR
Zadarski kroničari navode kako je 27. travnja 1285. tijelo sv. Šime, biblijskog starca i Isusova suvremenika, donijeto iz Palestine u Zadar. Tijelo je preneseno u zadarsku katedralu Sv. Stošije, a svečanu misu predvodio je tadašnji zadarski nadbiskup Lovro Periandro. Koliko su ti podaci pouzdani teško je potvrditi, jer postoji više predaja o tome kada je tijelo sv. Šimuna došlo u Zadar.
Po jednoj teoriji tijelo sv. Šimuna bilo je u Zadru već 1203. godine. Navodno je jedan mletački križar na povratku iz Carigrada gdje je uzeo svečevo tijelo morao pristati u Zadar zbog nevremena. Ubrzo se razbolio i na samrti je zadarskim redovnicima otkrio svoju tajnu. Moguće je da je ova predaja imala za cilj ublažiti posljedice IV. križarskog pohoda kada je Zadar godinu ranije opljačkan i uništen.
Tijelo sv. Šimuna bilo je oko 300 godina pohranjeno u kapeli sv. Šime u crkvi Sv. Marije Velike, koja je bila na istočnom dijelu današnje tržnice. U neposrednoj blizini te crkve započeta je u XVI. stoljeću gradnja crkve sv. Šime, no nikada nije dovršena, a njeni ostaci vidljivi su i danas. Godine 1632. moći sv. Šimuna premještene su u crkvu Sv. Stjepana koja je od toga svečanog događaja posvećena ovome najpoznatijem zadarskom svecu.
